Zbog sajamskog projekta "režu" se izdaci za sve druge potrebe, a poslednji na spisku, posle obrazivanja i poljoprivrede našao se i Fond za osobe sa invaliditetom.
Da li će zbog EXPO izložbe ispaštati najugroženiji i najbitniji u jednom društvu, a sve zbog rešenosti vlasti da se "istera" projekat javnih radova za koji po svemu sudeći nema dovoljno novca i zašto će, zbog zaduživanja za EXPO2027, trpeti izdvajanja novca za osobe sa invaliditetom, poljoprivredu i obrazovni sistem? - odgovaraju sagovornici Nove ekonomije.
Oni će, kako navodi ovaj nedeljnik, morati da se strpe do 2027. godine, kada ova izložba bude završena - pa bude više novca za njih.
"Naše iskustvo pokazuje da taj fond nikada nije bio transparentan, mi nikada nismo saznali koliko se novca sliva u taj fond i koliko je usmereno na ono što je bio cilj zakona. Kao paralela, 2012. godine za preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju bilo je usmereno 900 miliona dinara. Prošle godine za iste namene je usmereno 60 miliona dinara", objašnjava za Novu ekonomiju Mirjana
Pantelić iz Udruženja preduzeća za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.
"Ogromna je razlika", kaže Pantelić i podseća na to da je od kovida taj iznos smanjen na 60 miliona dinara i od tada varira od 60 do 80 miliona.
"U budžetu za sledeću godinu ovaj trošak nije čak ni predviđen, već je planirano samo pet miliona dinara koji će se usmeravati na subvencije zarada za osobe sa invaliditetom", upozorila je ona.
Prema njenim rečima, ove informacije retko stižu do javnosti, jer niko ne želi da trpi sankcije od nosilaca javne vlasti, ako bi otkrili kako se novac rapodeljuje.
Izvršna direktorka Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom, Snežana Lazarević, kaže da je, koliko je njoj poznato, uvek postojao problem praćenja iznosa sredstava koja se slivaju u fond za invalide, kao i načina na koji se ta sredstva raspoređuju.
Prema zakonu, poslodavci koji imaju više od 20 zaposlenih, dužni su da plaćaju iznos od 50 odsto minimalne zarade u budžet na ime pomoći osobama sa invaliditetom. Preduzeća koja imaju 50 i više zaposlenih dužna su da u radnom odnosu imaju najmanje dve osobe sa invaliditetom, a na svakih daljnjih započetih 50 zaposlenih još po jednu.
U suprotnom, u Budžetski fond moraju da uplaćuju određeni iznos novca za svaku osobu sa invaliditetom koju nisu zaposlili, a morali su.
Publikacija Foruma mladih sa invaliditetom iz prošle godine prikazuje ružnu sliku srpskog društva i njegovog odnosa prema osoboma sa invaliditetom. Mada se mali pomaci u tretman ovih osoba vide, ono što se ne menja je to da nikada nismo saznali koliko tačno novca odlazi na osobe sa invaliditetom u cilju njihovog boljeg života.
Ekspereti procenjuju da se radi o iznosu od oko sedam milijardi dinara za prošlu godinu, a s obzirom da svake godine raste broj kompanija, ali i minimalna zarada, taj iznos ima tendenciju uvećanja.
Na osnovu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom osnovan je i budžetski fond za profesionalnu rehabilitaciju i podsticanje zapošljavanja osoba sa invaliditetom.
Prihode Budžetskog fonda čine sredstva koje poslodavci plaćaju ukoliko ne zaposle osobu sa invaliditetom ili ne sklope ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji sa preduzećem za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.
"Pri donošenju Zakona 2009. godine skoro 50 odsto preduzeća se opredelilo da uplaćuje penale. U međuvremenu je broj kompanija koje zapošljavaju više od 20 zaposlenih značajno porastao, tako da je sve veći broj kompanija imao obavezu zapošljavanja osoba sa invaliditetom, doduše sa pomakom od 2 godine. Dakle, u isto vreme raste broj onih koji plaćaju penale, ali i prosečna zarada u
Srbiji, tako da se prihodi Fonda u posmatranom periodu skoro dupliraju", navodi se u izveštaju Foruma mladih sa invaliditetom.
Poslednjih godina se blizu 40 odsto poslodavaca opredeljuje za uplatu doprinosa u Budžetski fond, što znači da firme sada češće biraju da zaposle invalide nego ranije. Samo oko jedan odsto kompanija, međutim, nabavlja robu i usluge od preduzeća za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, podaci su iz ove publikacije.
Takođe, ono što se može primetiti na osnovu podataka, jeste kontinuirano smanjivanje sredstava iz Budžetskog fonda, sa inicijalnih 2,12 u 2011. godini na 1,25 milijardi dinara u 2019. godini, nezavisno od procenjenih potreba. Prema procenama za 2020. godinu samo 20 odsto sredstava Fonda koristi se za svoju namenu. Važno je i napomenuti da Fondom ne upravlja kako je predviđeno, ministarstvo nadležno za poslove zapošljavanja već Ministarstvo finansija.
Kako se navodi, to nije jedina stavka budžeta za koju srpski poreski obveznici ne znaju na šta se troši i koliko novca.
Sličnan primer su i ekološke takse koje se naplaćuju, a da kompanije nemaju zaista uvid u to da li su pare koje su uplaćene i otišle u bolju i zdraviju životnu sredinu. Sudeći prema vazduhu svih ovih godina u Srbiji, reklo bi se da i taj novac odlazi na sajmove i stadione. A kako bi smo i znali da li je unapređen položaj osoba sa invaliditetom , da li možemo da kažemo da tu ima zaista pomaka?
"Možda bi najkraći odgovor bio da mora da poštuje Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom koju je naša država ratifikovala još 2009. godine. U suštini, ona osobama sa invaliditetom garantuje ravnopravnost pred zakonom, pravo na samostalan život u zajednici i odlučivanje o sopstvenom životu. Da bi to bilo moguće, neophodno je obezbediti da sve usluge koje su dostupne ljudima bez invaliditeta (zdravstvo, zapošljavanje, socijalna zaštita itd.), budu dostupne i ljudima koji imaju invaliditet. Takođe, onima kojima je to potrebno, neophodno je obezbediti i specijalizovane usluge u zajednici – personalnu asistenciju, stanovanje uz podršku, radne asistente", kaže Lazarević.
Dodaj komentar