Navodeći primer praška za veš, on je objasnio da se publici plasira teza da će se zaraziti ako ljudi nisu čisti, da će umreti ako se zaraze i da onda ta publika kupuje prašak da ne bi umrla.

„To je model koji koriste i mnogi političari u svetu, pa i naši, koji prvo gledaju sopstveni brend, pa onda stranački, glasački i tek na kraju interes 80 odsto stanovništva koje se snalazi kako se snalazi”, smatra Stanković.

Odnos između kupca, prodavca i brenda, on ilustruje izjavom Jozefa Gebelsa, koji je tridesetih godina prošlog veka, upitan čime bi se bavio da živi u Americi, a ne u nacističkoj Nemačkoj, rekao da bi se bavio istim poslom, samo što bi prodavao automobile.

U Evropi mu je bila isplativa politika, a u Americi u to vreme Fordovi automobili. Princip je isti. Imamo brend koji treba da nametnemo kupcima koji onda to kupuju, obrazložio je Stanković.

Ako ostavimo po strani moralne i vrednosne sudove, naši političari, prema njegovom viđenju, imaju sjajne timove, to su brendovi koji traju 30 godina i čine vrlo uspešnu mašinu i efikasnu upravljačku strukturu.

Kako je ukazao, zbog tako jakih ”brendova” ljudi koje zanima politika ne uspevaju da se time bave i da uđu na ”tržište”.

S druge strane, Popadić podseća da je devedesetih ovde nastala upravljačka struktura povezana s kriminalom i zločinima, koja se u zatvorenom sistemu u vreme rata učvrstila, stabilizovala i sada evoluirala u jednu u efikasnu i stabilnu formu.

On smatra da je ta struktura „spremna da vlada i daleko brutalnije“ od širenja lažnih vesti, prizvodnje senzacija i kriza.

Prema Popadićevom mišljenju, cilj stalne proizvodnje privida, uzbunjivanja i zastrašivanja, jeste stvaranje neprekidne vanredne situacije.

Kako je objasnio, ljudi su u njoj uzrujani, ne znaju šta se tačno dešava i šta će biti, pa onda zavise ”od onoga ko će im objasniti situaciju, ko će ih iz toga izvući, ko je dovoljno kompetentan i moćan”.

To povećava osećaj bespomoćnosti i stvara hroničnu zavisnost od ljudi koji su na vlasti, ocenio je Popadić.

On misli da je tehnologija stvaranja realnosti i spektkla globalna pojava, ali da se kod nas krize, katastrofe i strahovi proizvode na primitivan i diletantski način.

Popadić je uveren da se naše društvo raspalo, a da nije svesno toga, da ljudi ”blaženo žive” u tom svetu, da trpe svašta i često i sami učestvuju u održavanju tog poretka.

Oba sagovornika Kvake 23 saglasna su da ova situacija negativno utiče na ljude, pri čemu Stanković smatra da „ljudi pate, a da više nemaju pojma od čega pate i šta im nedostaje”.

Strašno je šta se za samo tridesetak godina dogodilo na ovim prostorima, ukazao je on i konstatovao da ljudi ne znaju šta se u stvari dešava, a da je pitanje da li ih više to i zanima.

Istovremeno, Popadić ocenjuje da nismo svesni koliko nas ovo društvo menja, koliko smo navikli na tu atmosferu i način vladanja, na vesti koje neprestano stižu, koliko su nam izmenjeni kriterijumi.

„Mislim da smo i kao pojedinci, i kao društvo, u veoma velikom problemu”, zaključio je Popadić u razgovoru za FoNet.